Povijest Škole

Za saznanje o dugoj povijesti škole u Slavonskom Šamcu najzaslužniji je naš slavni pučki prosvjetitelj Matija Antun Relković koji je u svom slavnom djelu Satir iliti divlji čovik iz 1761. godine posvjedočio kako su prva mjesta koja su zasnovala škole u bivšoj brodskoj pukovniji upravo Kopanica i Slavonski Šamac.

„Ali sada mojeg mi imena,

ne tuži se niti plače više,

jer Slavonci moliše gospodu,

koja no su od vladanja stupi,

pak im taki dadoše slobodu ,

pravit skule, baš u svakoj župi.

Ja ne velim od velikih mista,

gdi no skule prije toga biše,

neg’ spominjem ona sela ista,

koja skule posli načiniše.

Kopanica i Lukačev Šamac

ponose se, što su započeli,

i za druge stojim jamac,

da će pravit, jer ih svaki želi.“

Matija Antun Relković:
Satir iliti divlji čovik

Cuvaj, a nakon njega i Martinović, iznosi kako je pronašao dokaz istinitosti Relkovićevih riječi. Taj je dokaz ugovor o gradnji škole iz 1764. godine sklopljen između općina Babina Greda, Šamac i Kruševica s jedne strane i između majstora Ivana Đurića i Đurice Stanojevića, turskih podanika o gradnji škole iz 1764. godine sklopljen između općine Babina Greda, Šamac i Kruševica s jedne strane i između majstora Ivana Đurića i Đurice Stanojevića, turskih podanika. Pod spomenutim je ugovorom, tvrdi Cuvaj, zabilježeno sedam ljudi iz Babine Grede, tri čovjeka iz Kruševice i četiri iz Lukačeva Šamca. Ugovor su potpisali dvojica kapetana: Vincian i Šlivarić. „Ovo nam je dokaz, da je škola u Šamcu za onda bila čedo novoga doba, jer bi doista barem prvi ljudi u selu morali biti pismeni.“

Nešto više podataka nalazimo tek o šamačkoj učioni osnovanoj 1831., o čijem je osnutku i djelovanju retrospektivno pisala u spomenici škole učiteljica Helena Živković koja je tamo radila kao učiteljica u razdoblju od 1877. do 1903. godine.

Spomenica za pučku učionu u Šamcu / Uspomenica za obću pučku učionu u Šamcu koja se čuva u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu

Šamačka učiona utemeljena je 1831. godine. Utemeljila ju je sikirevačka satnija u okviru brodske pukovnije. U početku je bio samo jedan razred u kojem su se djeca obučavala samo u početnoj obuci, a do 1865. pokrenuta su tri razreda. Od 1866. podučava se i njemački jezik. Učiona se u početku zvala početna narodna, zatim njemačko obćinska učiona. Školovala su se samo djeca iz Šamca koji je tada imao 44 kuće i 330 stanovnika. Broj djece koja su polazila učionu bio je od 1865. do 1870. godine izrazito nizak.

1. Prvi šamački učitelji

“Njeki kramarčić i trgovčić” Ilija Uziak zvan Janković1831. – 1832.
Mijat Stojanović1832. – 1835.
Nikola Klaić1835. – 1840.
Mato Šunić1840. –1847.
Stanko Kladarić1847. – 1848.
Ilija Novalić1848. – 1848.
Nikola Švaganović1848. – 1849.
Adam Parađiković1849. – 1951.
Tomo Šunić1851. – 1856.
“Njeki starac, nepoznat imenom”[s.a.]
Matija Komesarović1860. – 1865.
Martin Knežević1865. – 1871.
Tomo Komesarović1871. – 1872.
Nikola Matasović1872. – 1873.
Mato Stojanović1873. – 1874.
Emilija Živković1874. –  1877.
Helena Živković1877. – 1903.

2. Prvi šamački ravnatelji,“ nadučitelji“

Nikola Hadžić1833. – 1852.
Antolić (nema zapisanog imena)1852. – 1855.
Mikoević (nema zapisanog imena)1855. – 1858.
Miholek (nema zapisanog imena)1858. – 1861.
Januškovac (nema zapisanog imena)1861. – 1864.
Stumpe (nema zapisanog imena)1864. – 1868.
Spudić (nema zapisanog imena)1868. – 1873.

„Nadučiteljima“ je dužnost bila obići jedanput na godinu školu svojih nekoliko pukovnija te sastaviti izvješće i poslati ga putem školskog povjerenstva u Petrinju, „uz svoje posebne pedagogijsko – didaktičke opazke“.

Učiteljica Helena Živković (1877. – 1903.) u spomenici škole opisuje neke od navedenih ravnatelja: „Svi ovi muževi bili su vrstni strukovnjaci. Od sviuh poznajem Antolića, kao najrevnijeg i za školstvo najbrižnijega, i kao dobra prijatelja, dobra učitelja. Mikoević bijaše bogomoljac, ali nikada otvorena značaja. Miholek, vrl strukovnjak i velika dobričina. Januškovac, vrlo dobar pedagog i izvrstan strukovnjak.“

Učiteljica Helena Živković iznosi nadalje biografiju narodnog učitelja Mijata Stojanovića koji je bio učitelj u Slavonskom Šamcu od 1832. – 1835.

Mijat Stojanović

Učiteljica Helena Živković iznosi nadalje biografiju narodnog učitelja Mijata Stojanovića koji je bio učitelj u Slavonskom Šamcu od 1832. – 1835.

Posebno ga veliča kao rijedak primjer uspjeha unatoč skromnim i teškim životnim prilikama. „Mijat Stojanović rođen je 1816. u Babinoj gredi, od seljačkih roditeljah, roditelji mu za rana pomriješe – i tako on osta bez imanja i znanja, neimadjoše ništa, što bi mu bilo jamstvo za bolju budućnost. Postigao je ipak svojom neumornom marljivošću, ono što malo koji u mnogi narodih postigne, te je kao samouk mnogo i mnogo privredio, nego li mnogi uz sva sredstva i pomagala.“

Stojanović je svoj prvi posao narodnog učitelja samostalno obnašao upravo u Šamcu, o čemu svjedoči u svom memoarskom djelu Sgode i nezgode moga života. „Dne 17. veljače 1832. god. počeo sam učiteljevati u Šamcu. Mlad učitelj u 17. godini imao sam učenikah i učenicah svega skupa 28. Rado sam učiteljevao i učio djecu, ali sam nisam mnogo znao, do nešto malo čitati, pisati i računati. Sve je to bilo kukavština, sve bi muva na svom repu ponela.“ Od „kukavštine“ u počecima, Stojanović je napredovao do cijenjenog slavonskog učitelja, zatim nadzornika u Karlovcu, Slunju, Ogulinu i Gospiću te predsjednika Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, čijem je osnivanju pridonio. Ističe kako mu je u njegovom nastojanju napredovanja u službi pomogao, između ostalih, prvi šamački nadučitelj Nikola Hadžić koji se prema njemu odnosio kao mentor. Stojanović se isticao bogatom školskom, pedagoškom i književnom djelatnošću. Posebno je vrijedan njegov rad na skupljanju i objavljivanju narodnog folklora. Ivan Filipović u glasilu Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Napredak o njemu i njegovom djelu Slike iz života hrvatskog naroda po Slavoniji i Srijemu govori: „Dikcija mu je krasna i narodna, misli teku lakim slogom. (…) Učitelji treba da se ugledaju u ovaj liepi primjer, pa da kod svake zgode i prilike bilježe i kupe narodno blago kakovo u ovoj knjizi nalaze.“ Sakupljao je narodne priče, pjesme, poslovice i ostalo narodno blago, rekonstuirao život i običaje Slavonaca te sve to ovjekovječio u svojim djelima. Kao sudionik Ilirskog preporoda, pokušavao je probuditi nacionalnu svijest u krajiškom narodu. Svojim pedagoškim, književnim i političkim radom te stalnim usavršavanjem postao je u narodu primjer postignuća, marljivosti i rodoljublja.

Isječak iz spomenice: biografija Mijata Stojanovića

Oko 1860. godine događaju se promjene u školstvu na ovom području. Napokon se novim školskim zakonom od 8. lipnja 1871. za vrijeme vladavine cara i kralja Franje Josipa I. i glavara Krajine Antona Mollinaryja krajiško školstvo posve preustrojilo.

Zakon je doprinio razvoju pedagoškog pristupa i izgradnji adekvatnih školskih ustanova, donio „valjanu učevnu osnovu”, priskrbio „valjanu naobrazbu učitelja i učiteljica“, „bolje učiteljske pristrojbe“ te „dobru upravu i nadzor učiona po šk. oblasti”.

Do 1874. godine učiona u Šamcu bila je dvorazredna obospolna. Godine 1874. donesena je odluka da se djeca razdvoje po spolu, pri čemu će ženska djeca iz Kruševice i Šamca pohađati učionu u Šamcu, a muška iz oba sela onu u Kruševici. Tako je učiona u Šamcu postala djevojačka, a ona u Kruševici dječačka. Godine 1878. godine dječačka učiona u Kruševici i djevojačka učiona u Šamcu pretvorene su opet u dvorazredne obospolne učione. No, već iduće godine škole su opet razdjeljene po istom principu. U Šamcu je službovala učiteljica Jelena Živković, a u Kruševici učitelj Mijat Živković. Godine 1883. škola u Šamcu opet je pretvorena u jednu dvorazrednu obospolnu školu koju je vodio učitelj Mijat Živković koji je preuzeo sve administrativne poslove obiju škola. Školske godine 1903./1904. dvorazredna obospolna škola opet je rezdijeljena u dvije jednorazredne, ali također obospolne škole, svaka s posebnim školskim odborom.

Doček učiteljice Mare Brkić na kolodvoru u Šamcu 27. travnja 1940. godine

Razdoblje od 1938. do 1945. u spomenici nedostaje  jer su navodno ti listovi naknadno uklonjeni nakon pada tadašnjeg režima. „Ova spomenica početa je uništavati po vojsci koja se nalazila u školi te su uništene godine od 1938. do 1945., kada je upravitelj primijetio i istu spremio u svoj stan.“ Pretpostavka je da je spomenuti upravitelj Ilija Paradžiković koji je napisao vodio spomenicu u razdoblju od 1945. do 1955. U tom je razdoblju škola djelovala unutar novonastale južnoslavenske federacije koja je tri puta promijenila ime. Školska godina započela je 15. rujna 1945. godine u novoj oslobođenoj Federativnoj Demokratskoj Jugoslaviji. Tijekom godine raspisani su slobodni izbori na kojima je pobijedila Narodna Fronta čiji je nositelj bio maršal drug Josip Broz Tito. Dana 29. studenoga sastali su se izabrani narodni zastupnici te su donijeli povijesnu odluku proglašenja Savezne Narodne Republike Jugoslavije. Paradžiković komentira: „Tim činom dokrajčene su međusobne trzavice i ostvaren je san braće Radić.“

Nova školska godina 1946./1947. započeta je već u novoj državi, F.N.R. Jugoslaviji. U zapisima Paradžikovića svake je školske godine istaknuto kako je školska godina počela redovito, kako se odvijala bez poteškoća te kako su djeca opskrbljena svim potrebnim školskim materijalima. Godine 1947. započela je izgradnja željezničke pruge Šamac – Sarajevo. Djeca su prisustvovala dočeku prvih radnih brigada koje su dolazile sa svih strana. U vodstvu nastavnika, donijela su 35 m³ zemlje u nasip koji se nalazi pred mostom na kojemu se gradila pruga. Koncem mjeseca lipnja priredila je „omladina“ uspjelu izložbu omladinskih radova koju je posjetilo tri tisuće petsto posjetitelja, uključujući i šamačku školu. Kraj školske godine obilježen je školskom priredbom 30. lipnja. Iste je godine osnovan odred pionira Matija Gubec. Školska godina 1947./1948. obilježena je također gradnjom Autoputa bratstva i jedinstva i Pionirskog grada na kojoj su sudjelovali i učenici škole. Svake se školske godine obilježavao kraj škole završnom priredbom ili izložbom školskih radova. Godina 1951. obilježena je velikim pripremama za izgradnju novog željezničkog mosta preko Save. Škola je iduće školske godine, 1952./1953. dobila novu zgradu koja je prije pripadala policiji. Zgrada je primljena u potpuno derutnom stanju jer se za vrijeme rata nije popravljala. Obnovili su je pioniri škole koji su čestim pionirskim priredbama skupili materijalna sredstva te čestim međuškolskim dopisivanjem s privrednim poduzećima pribavili materijal te u kratkom vremenu obnovili i uredili školu te proveli električnu energiju. Redovito se obilježavao i Dan dječje radosti prigodom kojega je bio priređen kulturno-umjetnički program, a djeca su darivana slatkišima, igračkama i odjećom. Sve do 1955. godine, koju je posljednju zabilježio Ilija Paradžiković, održavane su pionirske smotre, dječje izložbe, priredbe i ostale kulturno-javne manifestacije.

Daljnji život škole u socijalističkom društvu

Poslije rata su se u Slavonski Šamac i Kruševicu počeli doseljavati žitelji iz Bosne i Hercegovine, što je uvelike povećalo broj školske djece. Zbog tog povećanja zgrade na mostogradnji adaptirale su se za potrebe nastave. Nastava se u Kruševici i Šamcu šesnaest godina odvijala u teškim uvjetima u starim i dotrajalim zgradama na mostogradnji. Zbog takvih uvjeta, u tijeku kalendarske godine 1968. započela je gradnja nove, još jedne škole u Kruševici za predmetnu nastavu. Uz redovnu nastavu, u školi su se održavale slobodne aktivnosti. Po potrebi su se se održavale sjednice Nastavničkog vijeća na kojima se raspravljalo o aktualnim problemima škole, problemima učenja te  potrebi ostvarivanja čvršće suradnje između nastavnika i voditelja radi ostvarenja što boljeg uspjeha škole. Takva suradnja prvi je puta ostvarena na inicijativu ravnateljice škole Mare Brkić. U početku je bilo propisano obvezno šestogodišnje, zatim sedmogodišnje pa na koncu osmogodišnje školovanje. Ljudi su se teško privikavali na nagli porast perioda obveznog školovanja, no brzo su uvidjeli važnost osmogodišnjeg školovanja bez kojeg nije bilo moguće pronaći zanat niti ostvariti radni odnos. U probuđenoj potrebi za izgradnjom prikladne zgrade za nastavu, 1966. godine izgrađen je paviljon zahvaljujući sredstvima mještana, mjesne zajednice i zajednice za financiranje osnovnog obrazovanja općine Slavonski Brod. Godine 1969. izgrađen je „paviljon u Kruševici na Gaju“ i nakon šesnaest godina rada i teških uvjeta života preselio se konačno u novu školsku zgradu koju su uređivali učenici i nastavnici te ju osposobljavali za rad. Svečano su se obilježavali svi značajni dani. Dan Republike obilježen je primanjem učenika sedmog razreda u Savez pionira i priredbom za učenike i mještane. Obilježavali su se prigodnim proslavama i Dan jugoslavenske narodne armije, Dan ujedinjenih nacija, stogodišnjica Lenjinova rođenja, Dan dječje radosti kada je „Djed Mraz“ darivao učenike prvog razreda, Majčin dan, te svakako Dan škole sportskim natjecanjima, priredbama i izletom djelatnika. Za Dan mladeži – Titov rođendan održavala se priredba i nošenje Titove štafete, a školske novine 1969. objavile pozdravno Titovo pismo „Mir svijetu“ velikim crvenim slovima na naslovnoj strani. Do 1970. godine školske su novine u Slavonskom Šamcu izdane dva puta pod nazivom Šamačko-sikirevačke učeničke novine. U spomenici stoji da su velike godine u povijesti Slavonskog Šamca i Kruševice 1966. i 1969. jer su tada mlade generacije započele svoj rad u novoj modernoj školi.

Ratne ’90.

U školskoj godini 1989./1990. dogodile su se značajne političke i ekonomske promjene koje iznosi knjižničarka i nastavnica Jadranka Štos. U svibnju 1990. godine provedeni su prvi višestranački demokratski izbori. Godinu obilježava oživljavanje nacionalne povijesti, kulture i jezika. Najznačajniji je događaj ponovno postavljanje spomenika bana Josipa Jelačića na Trgu Republike u listopadu iste godine koji se od tada ponovno zove Jelačićev trg. Sabor je 22. prosinca 1990. donio novi Ustav Republike Hrvatske. Počinju se obilježavati Dan mrtvih, Božić, Uskrs i ostali katolički blagdani. Titovu fotografiju u svim školama zamjenjuju zastava i grb Republike Hrvatske. U lipnju 1991. godine obilježena je 120. obljetnica rođenja Stjepana Radića. Dana 25. lipnja 1991. godine Sabor Republike Hrvatske proglasio je samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Ministrarstvo prosvjete najavilo je cjelokupnu reformu školstva.

Školska godina 1991./1992. „dobila je crnim slovima napisan atribut ‘ratna’“. Rad u školi započeo je sjednicom nastavničkog vijeća na kojoj je novi ravnatelj Josip Nikolić pozdravio kolektiv govorom o ratu i težini nastale situacije. Nastava je zbog okolnosti počela kasnije. Tajnik škole Josip Matić, računovođa Josip Lovrenc te domar iz Područnog odjela Zvonimir Štengl uključili su se u redove hrvatske garde te kao dobrovoljci otišli na gradiško ratište. Zbog neprestanog kruženja aviona organizirana je osmatračka postaja za čijeg je zapovjednika postavljen učitelj Stjepan Galić. Ravnatelj škole Josip Nikolić također se uključio u rad postaje do dobivanja radne obveze.

Djeca su većinu vremena provela u podrumima zbog životne opasnosti, a nastava se nije provodila. Kasnije je nastava ipak organizirana po kućama koje su imale primjerena skloništa. Djeca su podijeljena po grupama i raspoređena po kućama u Šamcu i Kruševici, pri čemu se vodilo računa o tome da udaljenost od kuće do lokacije na kojoj se održavala nastava učeniku ne bude više od stotinjak metara. Plan rada bio je reduciran i radilo se po “modelu 70%”. Školske godine 1992./1993. zbog nesigurne situacije u Kruševici i Sikirevcima nastava je premještena u Donji Miholjac. Drugo obrazovno razdoblje nastava se održavala u Sikirevcima. Učenici su išli na nastavu na odgovornost roditelja od kojih je traženo dopuštenje.

Isječak iz spomenice

Školske godine 1993./1994. bilo je proglašeno mirnodopsko razdoblje iako je nastava bila prekidana zbog granatiranja mjesta. Škola je uspjela ispuniti sve programe predviđene planom i programom škole i Općine.

Mjesto je granatirano u nekoliko navrata, ali nastava nije prekidana jer je danju bilo mirno. Tijekom listopada i studenog djelatnici su svojim radom obnovili preostale prostorije škole. Konačno su u travnju počele škola u Sikirevcima i škola u Kruševici djelovati odvojeno. Treće obrazovno razdoblje od 18. travnja do 21. lipnja 1995. bilo je najteže ratno razdoblje. Na Slavonski Šamac palo je 10. lipnja dvadeset razornih granata. U najugroženijim trenucima nastava se prekidala, ali je naposljetku uspješno održana i privedena kraju.

IZVORI:

1. Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijijh vremena do danas. Zagreb: Vladin odjel za bogoštovlje i nastavu, 1908. – 1912.

2. Martinović, Ivan. Povijesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja. Zagreb: vlastita naknada, 1912.

3. Spomenica za pučku učionu u Šamcu (do 1994.) / Uspomenica za obću pučku učionu u Šamcu, rukopis

4. Spomenica škole (od 1994.), rukopis

5. Stojanović, Mijat. Sgode i nezgode mojega života. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Zagreb: Hrvatski školski muzej, 2015.

6. Stojanović, Mijat // Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.-2014. URL: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58213 (2015-05-06).

7. Tkalac, Krunoslav. Školstvo Slavonije u 18. i 19. stoljeću; Mijat Stojanović 1818. – 1881. Županja: vlastito izdanje, 1973.

8. Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj. Zagreb: Pedagoško-književni zbor, 1958.

Skip to content